''Baš mi teško pada

kada shvatim

da ću za 20 godina

zaboraviti kakav je dan

bio kada sam te upoznala

je li nebo bilo plavo,

prošarano s oblacima ili rozo

niti kako je zvučao

naš svakodnevni telefonski razgovor.

A ni toga kako sam

uplašena bila kada smo

trebali voditi ljubav prvi put.

Vjerovatno se neću

sjetiti ni kako se moja

kujica raduje kad čuje

šuškanje vrećica iz trgovine

pa mlatara s repom i plete mi se među noge.

I kako laje svaki put kad

prođe čovjek koji čisti ulicu.

Teško mi je prihvatiti

da se neću sjetiti osmijeha

moje najbolje prijateljice.

Naših pijanstava i noćenja na klupicama.

Niti toga kako sam joj plakala

na ramenu kad mi je duša umirala.

Bojim se da se neću sjetiti ničega.

Ali nekako znam,

Tvojih očiju hoću zauvijek!''

Napisat ću post o danu kad smo se upoznali i o sreći. Da ne zaboravim.

Želim da ovaj dan pamtim kao dan kad smo baš fino pričali poslije ispita. Kao sunčan dan. (matIII)

tu samo ljubav pomaže.

Zbogom zauvijek!

da se još volimo
Željo, bićeš ostvarenaaaa!

Baš šteta.

Čitaju mi se stari postovi. Baš sam glupa!

A danas..
Živi smo, zdravi.I volimo se.
Sunčano je.
To je i više nego dovoljno.

Mnogo volim ovu pjesmu.
Volim i ovo doba noći, ovaj osjećaj.
Ovako ja definišem mir.
A Bog zna koliko mi je potreban.

Wow!
Kakav kraj godine!
Kakav početak!
Prethodna godina je ujedno najgora i najbolja u mom životu.
Početak je obećavao i stvarno je prvih par mjeseci bilo okej.Vratili mi volju i snagu koju mi je godina prije otela.
Provela sam predivno vrijeme s rajom s faksa, hodala, izlazila i polagala ispite.Posljednji semestar sam koristila maksmalno, kao i proljeće.
Druga polovina godine je bila katastrofalna.
Upala sam u neko stanje bez volje za učenjem, izlascima. Životom općenito.
Ljeto sam provela u kući, ne radeći apsolutno ništa.
Nijednom nisam otišla na more.
U septembru sam položila samo jedan ispit.
Izgubila jako jako jako bitnu osobu.
I nisam proslavila rođendan. Prvi put, otkako znam da postojim.
A inače sam osoba kojoj je rođendan najvažniji blagdan u godini.
Kraj godine je bio apsolutno savršen.
Položila sam ispite koji su mi ostali i zavrpila prvi ciklus studija,
Zatim sam provela preeeedivne dane s mojom sestrom. I s njom uz Čolu dočekala Novu godinu.
Odavno nisam bila tako sretna.
Pa sam opet idući dan bila sretna na koncertu Crvene Jabuke.
Sve to me podsjetilo koliko ja ustvari volim Sarajevo.
Jedan dio moje duše je uvijek tamo.
Trenutno me sretnom čini sve ono što smo nas dvije isplanirale.
Osim toga, nemam nekih posebnih želja.
Samo molim Boga da mi njih čuva.

2018., nemoj me razočarati!

Položila sam posljednji ispit. Osjećam olakšanje.

Bog zna koliko želim pisati i za par godina imati neki podsjetnik na određene trenutke i dane. Ali, to je gotovo nemoguće. Nisam u stanju napisati ni dvije smislene rečenice.
Stvarno ne znam šta nije okej sa mnom. A očigledno je da nije.
Položila sam 29/30 ispita, ostao mi je samo jedan usmeni i trebam završni uraditi, ja nemam volje.
Umjesto da se veselim, ja ne osjećam apsolutno nikakvo olakšanje. Ja sam zarobljena u nekoj mješavini osjećaja koje ne mogu opisati.
Ne znam u kojem trenutku života sam upala u ovo stanje, jako čudno, bezvoljno i ravnodušno.
Posljednje dvije godine su bile toliko iscrpljujuće, psihički, da vjerujem da će ''oporavak'' trajati duplo duže. Ne znam više ni šta me koči niti na koji način da se izvučem iz ovoga.
Kao da više ništa nije zanimljivo, kao da me više ništa ne raduje, kao da je sve precijenjeno.
Ne želim više biti ovakva.
Svjesna sam da moram početi nekako jer ovo liči na sve osim na normalan život.
Bože sačuvaj!

Ljubav je kad na radiju čuješ Čolinu verziju pjesme Sa mojih usana u ova doba.

Svako ubija onog koga voli,
dobro slušajte što vam kažem
Neko gorkim pogledom,
neko riječju laskavom.
Kukavica poljupcem,
hrabar mačem.
Neko ubija voljenog dok je mlad,
neko dok je star.
Neko ga zadavi rukama žudnje,
neko rukama od zlata.
Milostivi ubija nožem,
jer se mrtvo tijelo brzo hladi.
Neko voli premalo,
neko previše,
neko kupuje,
a neko prodaje.
Neko ubijajući pusti suzu,
a neko i ne trzne.
Jer svatko ubija onoga koga voli, ali svakoga to ne ubije.

Koliko će mi nedostajati..
Da sjedne ispred mene
Da mi se javi da učimo zajedno
Da se ne brinem kad ću ga ponovo vidjeti
Još gore, hoću li ikad više?



Dovodni, razvodni i ulazni(nek samo ovo od današnjeg dana ostane zapisano)

kad otkrijem da si sretan, daleko od mene

Koliko žalim što nemamo više vremena, što te nisam više gledala kako se smiješ, što sam te pustila..

I već godinu si tamo. A ja nisam zamišljala da ćemo ovako završiti.
Ja za tuđe ruke nisam imala snage.

Molim Te za više ovakvih dana!

Jučer sam slučajno naišla na podjsetnik za ovu pjesmu.Odavno je nisam čula.

Drago mi je što je odmah primijetio promjenu.

I u tome što ja tebe neću..

nikad više nemoj toliko skratiti kosu, zažailit ćeš i prije nego što ti je osuši

Napokon sam dobila odgovore na neka pitanja.
Žao mi je što nemamo još puno vremena i što postoji mogućnost da se više nikada nećemo sresti.
Želim da se svaki put nasmijem kad se sjetim prošlog četvrtka i onih osam sati u kojima sam saznala nešto što u što sam mjesecima sumnjala.Sada sam sigurna.
Slagala sam.
I meni je stalo do tebe.

''Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori.Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.''

Volim Mešu. Oduvijek sam ga voljela.
Na ovaj citat sam slučajno naišla, a tako mi je trebalo da pročitam ovo.
Vjerujem da nam je svima, s vremena na vrijeme, potrebno.

Divno je pogledati na sat i nasmijati se činjenici da su prošla tri sata, a ti nemaš pojma kako tako brzo.

Kao ni egoiste, one koji krše obećanja i dogovore, a najmanje one koji se pretvaraju da su dobrice.
Adio!

Nakon sedam mjeseci bilo je čudno i smotano.I sjetno.I sretno.I tužno.
Dok sam se spremala sve me podsjećalo na spremanje za naše izlaske.Toliko sam razmišljala o tome da sam se razočarala kad sam vidjela da me on ne čeka.Ne čeka on mene odavno.
I baš dok smo komentarisale neku našu situaciju, pomalo nesigurna u ono što vidim nasmijala sam se, a A. je znala razlog.
Bilo je i vrijeme.
Predugo smo se mimoilazili.
Iako nije bio direktan susret, osjećaji su pomješani.Sretna sam jer mislim da ipak postoji šansa za ''ozdravljenje'', a tužna kad se sjetim šta nam je uradio.Još sebi to ne mogu objasniti.

al' ne mogu...

Bila sam baš dobra u posljednje vrijeme.Danas nisam, danas mi nedostaje.Danas sam baš puno razmišljala o njemu i često ga sanjam.
Čudno je što se nismo sreli sedam mjeseci.Baš se mimoilazimo.
I slutila sam da će ovako biti.

"I ko zna gde je, ne zelim da zna, koliko čeznem za dalekim martom, kad sam je sreo prvi put."

"Naučila sam te voljeti iz daljine.
Onako, preplavi te čudan osjećaj sigurnosti, kao da je netko upravo molio za tebe..
A ja, kilometrima dalje, poskočim sa kreveta kao da bi me drugačije otkrili, pa se opravdam praznoj sobi "Nisam ja."
Doma ti u prašini stoji ta ploča o kojoj si uvijek govorio, a onda za rođendan na adresu stigne i stari gramofon.
Ja se prenem na cesti, kao da bi prolaznici mogli znati, pa se opravdam zadnjim ljetnim zalascima "Nisam ja."
Pronađeš u džepu kaputa davno sakrivenu poruku i brzo je vratiš natrag, da nove oči pored tebe ne pročitaju. Znaš da nije ona.
A ja nešto dalje prvim pahuljama snijega nevino slažem "Nisam ja."
U potrazi za starom, najdražom majicom, u ormaru pronađeš neke moje - ali ne i ono što si tražio. "Jesi mi ti uzela majicu?" Pitaš neko novo lice.Kilometrima dalje, ja je skrivam pod jastukom, kao da bi mrak mogao postati tvoj saveznik u otkrivanju te tajne, onda šapnem gotovo izgubljenim mirisima "Nisam ja."
Probudiš se jedno nedjeljno jutro uz miris proljeća i palačinki na stolu, pa ti se nekako učini poznato i drago.
Osjetiš kao da si voljen.
Tek nešto dalje, dok i na mom stolu čekaju palačinke, ja pustim nedjeljno jutro da mi proviri kroz prozor.
Sjednem, udahnem ljubav punim plućima i dozvolim srcu da te voli iz daljine.
"Ja sam.""

Zanemarit ćemo pomjeranje sata i neke ''naše'' sitnice.

Volim kad ustanem ranije pa imam cijeli dan pred sobom.Mislim da se mogu organizovati kako treba i stići sve.



Baš mi se sviđa ova pjesma.

Uskoro će se pomjeriti sat, proljeće je došlo, skoro je sve isto..
Dok se ja trudim izvući nešto dobro iz onoga što se desilo, vrijeme nepovratno prolazi.Ne mogu da se ne sjetim kako sam dočekala proljeće prošle godine.Sigurno, jedan od ljepših dana ikad.
Želim da, kad sve ovo jednom prođe, ti dani budu prvo što će mi pasti na pamet kad ga neko spomene, a ne onaj kraj.Biću jako sretna kad se to desi.
Mart je nekako, poslije maja, naš mjesec pa je jako teško ne pomisliti na sve to kad je na svakom ćošku neka sitnica koja podsjeti.

Sutra ću se vidjeti s A. i ona će se sigurno sjetiti onog marta i kako je sve počelo.Smijat ćemo se i ja ću onda kad dođem kući dugo razmišljati o tome.I kao...

sreća ima preča posla

Divan je dan.Šteta što ću ga preležati.


Pjesmo, ti si ljubav!

baby, please remember me once more.

Ovaj dan je jedino mogao popraviti novi album Lexingtona koji je ljubav čista.

biti prosečan, a srećan par.

Sve je krenulo nabolje.Samo još da nedostajanje prođe.
Samo...

Zaboravila sam kako dan može biti lijep kad nema ispita.

''Kao da ti u ramenima amputiraju ruke oni koji te iznevjere - možeš im oprostiti, ali ih ne možeš zagrliti.''

...ne podnosim rastanke ni u filmovima.

Sigurno bih te jače zagrlila da sam znala da je ono posljednji put. I duže bih te ljubila.
Razumijem da nismo svi isti i da nam ne treba isto vremena da zavolimo, da zaboravimo, da naučimo ali ne razumijem zašto meni treba ovoliko vremena da se oslobodim, da te zaboravim.
Kad kažem oslobodim prvenstveno mislim na to da krenem dalje.Jer ja još uvijek tapkam u mjestu.
Znam ja da svako ima nekoga koga nema ali ja ne želim da mi to budeš ti. Ja nikad nisam zamišljala da ćeš mi to biti ti.
Ja bih da slavimo rođendane zajedno, da idemo na koncerte, da nam nijedan film u kinu ne promakne.Da proslavimo moj diplomski, tvoj magistarski i sve što se slaviti treba.
Ali nažalost, ne zavisi od mene.

Upravo sam pregledala, čisto iz znatiželje.I zbog Ryana, naravno.Nadam se Oscaru, hhh.
Da li su snovi koji ne uključuju osobu koju volimo vrijedni ostvarenja?
Koji je izbor pravi? Postoji li uopće?

Meni je ovo preslatko.Kad sam nakon ispita vidjela poruku, odmah sam se ovoga sjetila.

Dok se kanim da učim za ispite koji su užasno raspoređeni i ne znam koji ću prije, preslušala sam nekoliko puta novi Aleksandrin album.Iako nisam baš neki njen fan, svidjele su mi se.Jedino u što sam upućena za vrijeme ovog ispitnog roka su nove pjesme, hhh. *toobad*

Voljela bih da sam sada na istom mjestu gdje sam bila prije tačno godinu.
Nevjerovatno je kako je brzo ova godina prošla.I nije šuplja priča, stvarno je prebrzo.
Sutra ću ponovo biti na koncertu Dine Merlina ali ovaj put bez te osobe s kojom sam bila na prošlom i koja me zagrlila kad je počela moja najdraža pjesma.Jedva čekam kad će mi postati svejedno kad budem gledala kako pjevamo Sve do medalje...
Ne želim da vrijeme ovako brzo prolazi!

Čudno je koliko stvari izgledaju strašnije poslije ponoći, kad ostanemo sami.
Imam ja pametnijeg posla od nedostajanja, npr. seminarski iz svakog mogućeg predmeta

Nedostaješ mi da ti kažem da mi se za rođendan javila N.
Nedostaješ mi da ti kažem da sam položila Materijale nakon skoro dvije godine, da ti se žalim kako previše moram učiti i kako imam milion seminarskih i kako ih sve radim u 5 do 12.Standardno, znaš mene. Makar me ti znaš.
Nedostaješ mi da ti kažem da ovaj semestar ponovo imam vježbe kod mog najdražeg asistenta ali mi više nije lijep kao prije.
Uvijek mi nedostaješ. Šta god da radim, s kim god da sam.
Ove godine na faksu imam baš dobru raju, često pauze provodimo svi zajedno i zezamo se.Ponekad me pitaju za tebe, a ja ne znam ni gdje si ni kad ćeš doći kući.
Želim da znaš da sam ponosna na tebe zbog toga što si radiš trenutno, znam koliko si želio to. Blago tebi.
I ja sam sretna, onoliko koliko možeš biti sretan kad ti neko nedostaje. Ja sam, ustvari, nedostajanje.
Nedostaješ mi da ti kažem kako sam nedavno napravila prvu web stranicu, sama.I profesor me pohvalio, a ja sam požurila da ti javim i onda sam se sjetila da to odavno već ne mogu.
Nisam ti ispričala kako sam u septembru uspjela preći na treću godinu.
Definitnvno bismo imali o čemu pričati..
Znaš kako često poželim da ti prepričam dan, da ti kažem šta me noću budi i kako te sanjam često.
Nedavno sam sanjala baš ružan san, sličan onom ljetos koji ti nisam spomenula. Opet si mi izmicao, nikako te nisam mogla stići niti zadržati.A tako sam željela to i u snu, a i kad sam se probudila.
Ali ti si već otišao. Ti si davno otišao.
I dok ovih dana raja spominje kako im je godina prebrzo prošla, kako je rijetko kome dobra bila, ja vraćam onaj prvi dan proljeća u Sarajevu, onaj dan kad sam usred ispitnog roka otišla u Sarajevo samo da te vidim, onaj dan kad sam došla s mora i sve one noći poslije toga.
Našla sam poruku kad sam ti početkom prošle godine nakon prekida rekla da ja više ne mogu onako, a tek je prošao dan bez tebe.Zamisli kako se osjećam nakon skoro pet mjeseci.
Kako vrijeme leti..
Zaboravila sam ti reći da sam jučer klizala, prvi put.I nijednom nisam pala.I snimala sam Lutku, kao ti prošle sedmice.Šta je ono značilo? I sve one pjesme prošle sedmice, znaš da ih volim, kako si ih se baš sad sjetio?
Jao!

Ova pjesma je podsjetnik na mart i april 2015. Na jedan početak.

*Ne znam preći ulicu ni na pješačkom, a kamoli pretrčati negdje gdje ga nema.Na početku je ljudima bilo simpatično kad otkriju ovo, sada već nije.A postoji jedan pješački na ulazu u Kampus, ja uvijek ili ''trčim'' za nekim ko je ispred mene da ga stignem, da pređemo zajedno ili usporim da mene neko stigne, hahaha
*Volim sunce, tačnije opsjednuta sam lijepim vremenom i jedino tako funkcioniram. Meni je za sreću dovoljan sunčan dan.
*Imam četiri ispita ove sedmice, nikako se ne mogu nakaniti da učim. Došla sam do faze u kojoj se traže motivacione poruke na Pinterestu, hahah
*Tužno je to što smo bez osobe koju volimo bolja verzija sebe, što sve ide nabolje i što svi to primijete.
*Mrzim što sam perfekcionista, a isto tako mrzim što sam lijena. Užasna kombinacija.
Nemam pojma što sam ovo pisala, milion stvari mi se još vrti po glavi ali bi mi bilo bolje da knjigu u ruke uzmem i sačekam neke bolje dane. Čudim se sama sebi kako sam mogla pisati svaki dan, a u posljednje vrijeme(godinu) ne mogu skoro ništa.

Ne dam na tebe k'o na sebe, ko te zna da bi ti sudio

Sanjala sam kako odlazi, opet.Opet mi izmiče ali ga ne mogu stići.Želim potrčati za njim ali noge ne žele.Kad sam se probudila nije me dočekalo ono olakšanje kad shvatiš da je sve bio san, nego me je podsjetilo da je on to već uradio prije godinu dana prvi put, a prije tri mjeseca zauvijek.
Ružan san, a ni kad otvorim oči nije baš puno bolje.

A ovaj dan je bio naš. I pomjeranje sata je bilo nešto što se "slavilo".Više neće.

Naučiš vremenom da neki od citata uopće nisu klišei i da stvarno nije bitno imati puno ljudi u svom okruženju, nego one prave.Naučiš da su ti neki ljudi bili prijatelji samo dok su imali korisiti od tebe, onda na taj odnos staviš tačku i oni se začude.Važno je znati da nije strašno biti sam.Puno je strašnije biti okružen ljudima pred kojima ne možeš biti ono što stvarno jesi i koji nisu ono za šta se predstavljaju.Naučiš da neki govore ono što ne misle ili jednostavno ne znaju šta misle, žele.Shvatiš da ljudi nisu spremni uraditi za tebe ono što ti radiš za njih, a ipak sebi daju za pravo da se naljutee kad im prigovoriš.Također shvatiš da nije sebično očekivati da će prema tebi biti dobar neko prema kome si ti dobar ali je jako nerealno. Naiđe period u životu kad za jako kratko vrijeme naučiš dosta toga i razočaraš se i bude ti drago istovremeno jer naučio si.Valjda je ovo život.Malo kasni.A i nije da mi se nešto naročito sviđa.Naviknut ću se.

Sigurno će proći još koji mjesec dok se nakanim da napišem nešto posvećeno ovom kraju, protekloj godini života i svemu što me mučilo.Želim vam reći da UVIJEK, uvijek bez izuzetka vjerujete svojoj intuciji.Ona vas makar neće prevariti.

Nadam se da ćeš donijeti olakšanje,spokoj i smisao.

Jedino gore od nezadovoljstva koje osjećam je činjenica da ga više ne krijem. Zaglavila sam u nekom bezdanu,više od pola godine. Na kratko se iskorpcam ali mu se brzo vratim. Sama sam kriva za to,ali sama ne mogu pronaći rješenje. Ako ovako nastavim,izgubit ću godinu na fakultetu,a i njega. Ne želim ni jedno ni drugo. Nekako sve više osjećam da sam sve konce pogubila i da ne postoji način da ih ponovo držim u rukama. Moram pronaći način da ovo prestane!
Žao mi je što nisam sačuvala pismo koje sam na prethodnom blogu napisala sebi.Voljela bih ga pročitati sada.

Kao mene, zbog tebe.

Znate li onaj ružni osjećaj kad nedostajete sami sebi? Postoji li ista gore od takve vrste nedostajanja?

Lijep je dan.Baš mi prije ova svježina koja dopire kroz otvoren prozor iako je temperatura tek nekoliko stepeni iznad 0.
Moram se mrdnuti s ove mrtve tačke, moram se iskoprcati iz ovog,ne znam kako da ga nazovem,stanja.Dugo traje ovo.Dugo se borim s ovim i odustanem prečesto.
Ponestaje mi snage.

''Ljubav se krpi, ljubav se spašava, podgrijava sto pedeset tisuća puta. Ljubav prestaje pušiti, ljubav se prestaje kladiti, ljubav prestaje piti, ljubav prestaje nositi starke i slušati cajke, ljubav se seli iz države u državu, ljubav napušta posao i rodnu kuću, ljubav čini sve da opstane i ostane.
Ljubav zagrize i ne pušta, ljubav ne odlazi. Ljubav je sebična, posesivna i ljubomorna - i satrat će se da ostane tamo gdje joj je mjesto.''Marina Radoš

Oduševljena!
Slike preuzete sa stranice Avantur.

još te drugom nikom ne dam!

Nadam se da će ovaj blog imati više sreće od prethodna dva i da će preživjeti moju sljedeću prepreku.
Žao mi je što nisam sačuvala nijedan post,a pogotovo ''Pismo meni''.