Ljudi koji misle da su posebni jer slušaju/ne slušaju određenu vrstu muzike...

kad već pomislim da spavaš

Za ljubav. Za sreću. Za četiri predivna koncerta.
Zato što je jednom neko zbog mene išao na koncert iako je znao dvije pjesme.
Za srednju školu i Divlji badem. I petice iz pismenih u kojima su se koristili citati.
Za sve ljude kojih se sjećam i koji me se sjete kad čuju neku pjesmu.
Za dostojanstveno tugovanje uz Tvoj Neko i Bezdan. Za zaljubljivanje uz Oliveru. Za cupkanje uz Devojku sa čardaš nogama i Ljerku.
Za Provincijalku.
Za Čivutski vrt. Za Lunju. Za bezvremenske stihove od kojih me jeza prolazi.!
Za Tri posleratna druga. Za Dodir svile. I za Jedan od onih života.

Danima već sanjam ružno. Teške i iscrpne snove. Umornija se probudim nego što legnem.
Noćas sam sanjala lijepo. Ali sam sanjala onoga koga ne bih smjela. Onoga koga sam zaboravila.
Cijeli dan razmišljam o njemu, pokušavam se sjetiti kad sam ga vidjela zadnji put. Ne spominjem ga nikome, svi misle da me je prošlo. I ja mislim. Zapravo danas baš i nisam sigurna ali vjerovatno sam pod dojmom sna.




''A ja obećavam da ću,
ako odeš prije mene,
svake noći bjesomučno pozivati hitnu pomoć
samo da im kažem:
“Dobro veče,
imate li nekoliko minuta vremena da vam ispričam
kako sam ja voljela tog čovjeka?”''